Što su bihevioralno-kognitivne terapije?
Bihevioralne i kognitivne terapije su psihološki, znanstveno zasnovani pristupi za koje istraživanja pokazuju da su efikasni za širok raspon problema. Klijenti i terapeuti zajedno rade na identificiranju i razumijevanju problema u terminima odnosa između misli, osjećaja i ponašanja. Pristup je obično usmjeren na teškoće ovdje i sada i oslanja se na razvijanje zajedničkog shvaćanja klijentovih problema između terapeuta i klijenta. To vodi ka utvrđivanju individualiziranih, vremenski ograničenih ciljeva i strategija tretmana koji se kontinuirano prate i procjenjuju.
BK terapeuti
Bihevioralni i kognitivni terapeuti rade s pojedincima, obiteljima i grupama. Ovaj se pristup može koristiti u pomaganju pojedincima neovisno o njihovim sposobnostima, kulturi, rasi, spolu ili seksualnoj preferenciji. Bihevioralni i kognitivni terapeuti su obično zdravstveni radnici, kao što su medicinske sestre, psiholozi, liječnici, socijalni radnici, savjetnici i sl. Dok svi bihevioralni i kognitivni psihoterapeuti dijele gore navedene principe, pojedini terapeuti mogu se proglašavati kognitivnim terapeutima, bihevioralnim terapeutima, kognitivno-bihevioralnim terapeutima, ili racionalno-emotivno-bihevioralnim terapeutima.
Ovi različiti nazivi često odražavaju preferenciju i trening pojedinih terapeuta za specifične tehnike kojima se ili direktno suočavaju s problemnim mislima, pretpostavkama i vjerovanjima (kognitivni terapeuti), direktno usmjeravaju na ponašanje (bihevioralni terapeuti) ili za kombinaciju tehnika koje su usmjerene na misli i na ponašanja (kognitivno-bihevioralni terapeuti i racionalno-emotivno-bihevioralni terapeuti). Ma koji od ovih naziva koristili, obično se pristup naziva BKT. Ono što je najvažnije, svi terapeuti imaju za cilj pomoći klijentima u dostizanju željenih promjena u načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.
U sljedećem primjeru opisano je kako misli, osjećaji i ponašanja mogu utjecati na nas.
“Sue je gotovo zaspala i, prije no što je uspjela podići slušalicu, telefon je prestao zvoniti. Već neko vrijeme je patila od anksioznosti i depresije. Odmah je pomislila na svoju kći Lizu koja je nedavno preselila u London. Pomislila je “Sigurno se nešto dogodilo Liz! Sigurno je zvala policija da me obavijesti kako je Liz imala tešku nesreću”. Pri pomisli da se nešto dogodilo Liz, osjetila je kruljenje u želucu i lupanje srca. Misli su joj nekontrolirano navirale i prestrašila se da gubi razum. Pokušala je nekoliko puta nazvati Lizin broj, ali nije bilo odgovora. To je smatrala dodatnim dokazom da se Liz desilo nešto loše. Osjećala je takvu paniku da nije mogla zaspati čitavu noć, usprsko dodatnoj dozi lijekova. Bila je prestravljena razmišljajući o svemu što se moglo dogoditi, pa je čak pomišljala da nazove neku od Londonskih bolnica. Sljedećeg je jutra saznala od Liz da je ostala prespavati u kući svoje prijateljice i da je s njom sve u redu. Usprkos tome, ostala je uznemirena i nemirna tako da nije mogla otići na posao.”