Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Što je opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Vjerojatno vam se više puta dogodilo da se putem do posla ili fakulteta pitate jeste li zaključali vrata ili isključili štednjak. Jeste li se ikada vratili da provjerite? Jeste li se ikada vratili više od jedanput?

Većina ljudi povremeno iskusi nametljive misli poput onih iz primjera iznad. Međutim, kada se one javljaju vrlo često, izazivaju velik strah te potiču osobu da opetovano ponavlja neke radnje poput provjeravanja jesu li vrata zaključana kako bi se umirila, govorimo o opsesivno-kompulzivnom poremećaju (OKP). OKP se prema posljednjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (APA, 2013) svrstava u kategoriju Opsesivno-kompulzivnih i srodnih poremećaja, dok je ranije spadao u skupinu Anksioznih poremećaja. OKP se javlja kod između 1 i 1.6% osoba, te je podjednako zastupljen kod oba spola, no u mlađoj dobi češći je kod muškaraca (Leahy, Holland i McGinn, 2012).

Glavne karakteristike OKP-a su javljanje opsesija – neželjenih i ponavljajućih misli, slika ili poriva koje izazivaju strah te kompulzija – ponašanja kojima osoba pokušava smanjiti svoj strah (Leahy i sur., 2012). OKP može imati različite oblike, a ovo su neki od tipičnih primjera:

  • opsesije vezane uz zarazu i onečišćenje prilikom kojih oboljeli neprestano pere ruke, tijelo i razne predmete koje smatra onečišćenima ili ih izbjegava dodirivati
  • opsesija u kojima se osoba boji da je zaboravila zaključati vrata ili isključiti neki uređaj te neprestano i višekratno provjerava je li to učinila, često nekim točno određenim redoslijedom
  • oboljelom se pojavljuju neželjene slike seksualnih ili agresivnih sadržaja koje su joj odbojne, a kompulzije mogu biti npr. traženje od ukućana da osobu uvjere da takve stvari ne bi nikada učinila
  • opsesivne sumnje o tome je li se nešto dogodilo ili ne, je li osoba nešto učinila ili ne, te kompulzija u kojima osoba neprestano sa sobom vodi unutarnji monolog o tome sadržaju, nalazeći dokaze za i protiv
  • OKP u vezi s partnerskim odnosom, pri čemu oboljeli neprestano preispituje je li ta osoba pravi izbor, da li prema njoj zaista osjeća ljubav, voli li možda nekog drugog itd. (Doron, Derby i  Szepsenwol, 2014)
  • OKP u vezi s religioznošću, tzv. skrupuloznost, gdje je osoba preokupirana idejom da je počinila nekakav grijeh u neznanju ili slučajno, da nije dovoljno moralna osoba, da nije na ispravan način molila, pri čemu su kompulzije molitve koje se moraju izvršiti savršeno, traženje razuvjerenja od članova obitelji i svećenika i sl. (Abramowitz i Jacoby, 2014).

Osobe oboljele od OKP-a često vjeruju da samo zato što su nešto pomislile, to znači da bi to mogle i napraviti, odnosno da su to napravile ili da im se to dogodilo. Ova pojava se u stručnoj literaturi naziva fuzija misli i ponašanja (eng. thought-action fusion). Naravno, mi možemo pomisliti na razne stvari bez da ih želimo ili planiramo učiniti, odnosno zaista učinimo.

Važno je istaknuti da se strahovi osoba s OKP-om, npr. da će na neprimjeren način dotaknuti drugu osobu ili joj nauditi, nikada ne obistine. Osobe s OKP-om obično imaju barem djelomičan uvid, tj. dijelom su svjesne da su opsesije pretjerane ili nerealistične, no kada je razina anksioznosti visoka teško im je oduprijeti se izvođenju kompulzija (Leahy i sur., 2012).

 

Zašto neki ljudi razviju OKP?

Pretpostavlja se da ulogu u razvoju OKP-a imaju genetika i određena iskustva. Primjerice, članovi obitelji osoba s OKP-om češće i sami imaju OKP (Nestadt i sur., 2000). U studijama s parovima jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca utvrđeno je da jednojajčani blizanci oboljelih od OKP-a češće i sami imaju ovu dijagnozu nego dvojajčani blizanci oboljelih (van Grootheest, Cath, Beekman i Boomsma, 2005). Kako jednojajčani blizanci dijele 100% gena, a dvojajčani oko 50% gena, spomenuti nalaz govori u prilog da geni igraju ulogu u razvoju ovog poremećaja. Međutim, utvrđeno je i da su dugotrajni porod, streptokokna infekcija u ranoj dobi te stresni životni događaji također povezani s većom stopom OKP-a (Grisham, Anderson i Sachdev, 2008).

Prema bihevioralno-kognitivnom pristupu, većina ljudi povremeno doživljava nametajuće misli (Leahy i sur., 2012). Primjerice, preko 50% zdravih osoba doživjele su nametajuće misli da će autom skrenuti s ceste, preko 60% njih imalo je nametajuće misli u vezi toga da su ostavili uključeni pećnicu ili otključana vrata, a oko 50% je imalo nametajuće misli o spolnom odnosu s neprihvatljivom osobom (Purdon i Clark, 1992). No, zdrave osobe uglavnom ne pridaju mnogo pažnje takvim mislima. Osobe s OKP-om, nasuprot tome, doživljavaju intenzivnu anksioznost kada se takve misli pojave te im pridaju veću važnost. Budući da je strah intenzivan, imaju snažnu potrebu na neki način neutralizirati taj strah provodeći kompulzije. Budući da kompulzije privremeno smanjuju anksioznost, osoba “nauči” da joj pomažu i nastavlja ih provoditi i dalje. No, s vremenom je potrebno provoditi sve dulje rituale i oko sve većeg broja situacija. Osim što su rituali dugotrajni i zamorni te ometaju svakodnevno funkcioniranje, oni obično stvaraju nove opsesije. Primjerice, klijent koji zbog straha od zaraze opere ruke 4 puta, vrlo brzo počinje se pitati je li možda nešto dotaknuo prije pranja ruku što je kasnije dotaknuo opranim rukama pa sada mora ruke oprati ponovno. Osoba koja traži da ju članovi obitelji uvjeravaju da neće neprimjereno dotaknuti neku osobu jer, primjerice, to ne želi i to joj se gadi, može u sljedećim kontaktima imati potrebu detaljnije testirati da li joj se to zbilja gadi ili ne. Kako ne postoji način da ostvarimo 100%-tnu sigurnost da se nešto neće ili nije dogodilo, oboljeli su opetovano opterećeni novim preispitivanjima i kompulzijama. Osim kompulzijama, OKP se održava i pokušajima potiskivanja misli, za koje je utvrđeno da imaju paradoksalan efekt dovodeći do povećanja učestalosti javljanja takvih neugodnih sadržaja (Wenzlaff i Wegner, 2000).

 

Kako izgleda i koliko je učinkovita terapija za OKP?

Dosadašnja istraživanja su pokazala da su bihevioralno-kognitivna terapija (BKT) i izlaganje uz prevenciju odgovora, što je postupak koji se provodi u okviru BKT-a, najučinkovitiji tretmani za OKP (Ponniah, Magiati i Hollon, 2013).

U okviru ovog pristupa osobu se prvo detaljno podučava o tome što je OKP i kako se održava, potom se provodi izlaganje uz prevenciju odgovora kojem je cilj da osoba uvidi da može podnijeti anksioznost bez da provede kompulziju ili da može tolerirati neizvjesnost, mijenjanje odnosa prema mislima putem mindfulness tehnika te preispitivanje i mijenjanje uvjerenja u vezi s odgovornošću i opasnošću.

Istraživanja pokazuju da oko 80% osoba doživi umjereno ili veliko poboljšanje te se ono nastavlja i nakon završetka tretmana (Leahy i sur., 2012). Međutim, provođenje ovog tretmana zahtijeva aktivno sudjelovanje klijenta, kako na sesiji, tako i samostalno između sesija.

Sukladno NICE smjernicama (preporuke za liječenje temeljene na znanstvenim dokazima razvijene od strane Britanskog zdravstveng sustava) za tretman blažeg oblika OKP-a kao prvi izbor predlaže se BKT koji uključuje tehniku izlaganja uz prevenciju odgovora (do 10 sesija), kod umjerenog oblika OKP-a predlaže se da se oboljelome da na izbor želi li uzimati lijekove ili se uključiti u intenzivniji oblik BKT-a (preko 10 sati rada s terapeutom), dok se kod ozbiljnijeg oblika OKP-a preporuča kombinacija ovih dvaju tretmana.

Branka Bagarić, psiholog

 

Literatura

  • American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (DSM-5®). American Psychiatric Pub.
  • Doron, G., Derby, D. S., & Szepsenwol, O. (2014). Relationship obsessive compulsive disorder (ROCD): A conceptual framework. Journal of Obsessive-Compulsive and Related Disorders3(2), 169-180.
  • Grisham, J. R., Anderson, T. M., & Sachdev, P. S. (2008). Genetic and environmental influences on obsessive-compulsive disorder. European archives of psychiatry and clinical neuroscience258(2), 107-116.
  • Leahy, R. L., Holland, S. J., & McGinn, L. K. (2012). Treatment plans and interventions for depression and anxiety disorders. New York: Guilford Press.
  • Nestadt, G., Samuels, J., Riddle, M., Bienvenu, O. J., Liang, K. Y., LaBuda, M., … & Hoehn-Saric, R. (2000). A family study of obsessive-compulsive disorder. Archives of general psychiatry57(4), 358-363.
  • Ponniah, K., Magiati, I., & Hollon, S. D. (2013). An update on the efficacy of psychological treatments for obsessive–compulsive disorder in adults. Journal of obsessive-compulsive and related disorders2(2), 207-218.
  • Purdon, C., & Clark, D. A. (1993). Obsessive intrusive thoughts in nonclinical subjects. Part I. Content and relation with depressive, anxious and obsessional symptoms. Behaviour research and therapy31(8), 713-720.
  • van Grootheest, D. S., Cath, D. C., Beekman, A. T., & Boomsma, D. I. (2005). Twin studies on obsessive–compulsive disorder: a review. Twin Research and Human Genetics8(5), 450-458.
  • Wenzlaff, R. M., & Wegner, D. M. (2000). Thought suppression. Annual review of psychology51(1), 59-91.