Problemi učenja

Najčešći problemi učenja

Najčešći problemi učenja su neučinkovite tehnike i strategije učenja, nedostatak motivacije, loša organizacija vremena, odgađanje učenja i izlazaka na ispite, nedostatak zadovoljstva u učenju, strah od ispita, nedostatak samopouzdanja i “bježanje misli” tijekom učenja.

 

Učestalost problema učenja

Čak 20% djece i mladih uključenih u neki oblik obrazovanja ima problema u učenju, što ih svrstvama među najčešće poteškoće s kojima se mladi susreću. Zabrinjavajući je podatak da tek svaki četvrti student uspijeva diplomirati. Jedan od razloga sigurno su poteškoće u učenju koje učenje čine teškim i sporim, a samim time i neugodnim.

 

Uzroci problema učenja

Problemi u učenju mogu biti rezultat različitih činitelja. Obično se neuspjeh ne može objasniti samo jednim čimbenikom već kombinacijom više njih.

Uzroci teškoća u učenju ponekad leže u biološkim karakteristikama pojedinca. Studenti i đaci razlikuju se u svojim sposobnostima učenja i pamćenja kao i u verbalnim, matematičkim i drugim  sposobnostima. Također se razlikuju u stilovima učenja koji im najviše odgovaraju, pri čemu nekima više, a drugima manje leži uobičajeni način poučavanja na studiju i u školi. Teškoće u učenju nekad su uvjetovane specifičnim kognitivnim deficitima poput disleksije, diskalkulije ili nesposobnosti za akademsko učenje. U podlozi problema u učenju mogu biti i psihičke bolesti poput depresije ili anksioznih poremećaja, koje također imaju biološku komponentu. Međutim, to nikako ne znači da na njih ne možemo djelovati terapijski.

Ponekad su problemi učenja rezultat aktualnih zahtjeva okoline koji nadilaze naše sposobnosti suočavanja. Studenti su često izloženi velikom broju stresora koji djeluju istovremeno, primjerice ispitni rokovi, seminarski zadaci, očekivanja od roditelja, očekivanja od samoga sebe, neslaganje s cimerima i prijateljima, financijski problemi. Posebno kritično razdoblje je početak studija zbog velike promjene u okolini: novi grad, život u studentskom domu, traženje novih prijatelja, prilagodba na studij i slično. Stoga se studenti ponekad mogu osjećati preplavljeni problemima. Međutim, nisu bitni samo objektivni vanjski stresori, već i naša procjena koliko dobro se s tim stresorima možemo nositi. Ako student procjenjuje da je situacija zahtjevna, ali da su njegove sposobnosti rješavanja problema visoke, tada probleme s kojima se susreće najčešće doživljava kao izazov, a ne prijetnju. S druge strane, dugotrajna izloženost stresu za koji osoba procjenjuje da nadilazi njezine sposobnosti nošenja s problemima može izazvati teškoće u koncentraciji, razdražljivost, promjene raspoloženja, frustraciju, nesanicu, promjene apetita, tjeskobu i depresiju.

Neki studenti su tijekom života razvili neprilagođene reakcije na stres. Primjeri neprilagođenih reakcija na stres koje pokazuju studenti su prokrastinacija (odlaganje učenja), kampanjsko učenje, izbjegavanje potencijalno stresnih situacija (npr. odgađanje ispita), pasivnost, izbjegavanje socijalnih kontakata i povlačenje u sebe, agresivnost, konzumiranje alkohola i drugih sredstava ovisnosti, samo-ozljeđivanje. Ove strategije mogu dovesti do trenutnog olakšanja, ali su dugoročno destruktivne po osobu te rezultiraju akademskim neuspjehom.

Do problema u učenju mogu dovesti i ranija iskustva neuspjeha. Na primjer, student koji padne nekoliko ispita za redom zbog loše organizacije vremena ili nedostatka vještina učenja, može početi vjerovati da se učenje uopće ne isplati jer unatoč njemu ne prolazi na ispitima. To vjerovanje može rezultirati demotiviranošću za učenje i izbjegavanjem učenja, što posljedično dovodi do daljnjih neuspjeha u studiju. Posebno je opasno ako student počne vjerovati da uzrok neuspjeha leži u njemu samome i da je taj uzrok nepromjenjiv (npr. “Glup sam i nesposoban“). Naime, ovakvo vjerovanje pogubno djeluje na samopouzdanje, demotivira studenta za iskušavanje alternativnih pristupa učenju, kao i za traženje pomoći.

Vjerojatno najčešći problem u učenju kod studenata koji nemaju kognitivnih deficita niti psihičkih smetnji jest nedostatak vještina učenja. Velik broj studenata zapravo ne zna učiti. Studenti često vjeruju da je dovoljno pročitati gradivo nekoliko puta kako bi  ga zapamtili. Ovakav pasivan pristup učenju stvara lažan dojam naučenosti, dok je u stvarnosti gradivo usvojeno samo do razine poznatosti, odnosno prepoznavanja. Međutim, na ispitima se od studenata često traži “dosjećanje”, a ne “prepoznavanje”, osobito u pitanjima esejskog tipa ili na usmenim ispitima. Ponekad se loš uspjeh na ispitu zna opisati kao “Zablokirala sam!“, a da gradivo zapravo nikada nije ni bilo usvojeno do te mjere da ga se može prepričati. Ponekad je problem u tome što student ne razlikuje bitno od nebitnog, ne posjeduje vještine planiranja i organizacije vremena, precjenjuje ili podcjenjuje svoje znanje itd.

Dragana Markanović, psiholog

Branka Bagarić, psiholog

Povratak na vrh